The Seasoning of the Earth

I haven’t done much cooking, but I do remember one instance in my life that I did cook a gumbo, by myself and just with a recipe a friend gave me. I was at a small summer program, and we had limited food options on the weekends, so I decided to cook gumbo for the people on that program. I was the only one from Louisiana, so I was by myself. Thankfully my good friend from Cutoff Louisiana had a gumbo recipe that he gave me. I began by cooking the chicken, adding the seasoning, then starting the roux. I’m sure you know how it all went! Now I must confess that I did sin as I was cooking, I used a canned roux from the store. But you must understand I’ve never made a gumbo before so cut me some slack, and I had no-one there who could help me. Even though I committed what may be a mortal sin by using a prepared roux, it still turned out good, and because the recipe made 20 or more servings, we had gumbo for multiple meals. The beauty of it was that the next day the gumbo was even better because it had longer for the flavors, the seasonings, and everything else to blend.

As I know from experience, salt and seasoning make things better, and without any flavorsome things are just not worth eating. Our Lord today compares us to the salt of the earth or maybe a better way to put it. We are the seasoning of the earth. The Gospel acts as a warning to our lives; if we are not enhancing the flavor of the earth we will be thrown out and trampled underfoot.

The question becomes, do the things we do improve those around us, and more importantly, does it bring glory to God? Jesus tells us in the Gospel, “Just so, your light must shine before others, that they may see your good deeds and glorify your heavenly Father.” We should be a light to the world and our light must shine out so that others can see the good that we do and glorify our heavenly father.

 The first reading suggests how we can be a light to others. Isaiah tells us that when we give bread to the hungry, clothe the naked, shelter the oppressed and the homeless, and our light will break forth like the dawn. I know in my own life it’s easy to only look at my prayer life, how am I doing with my liturgy of the hours, my morning prayer and meditation and overlook how I’m doing with good deeds, with virtue and with generosity to the poor.

The readings challenge us to make our Christian lives more than just coming to Mass on Sunday and the prayers that we pray regularly. When we come to mass, when do our prayers we should be moved to go out and help our neighbor in need? We should be moved to be generous with the goods that we have, with our time and our talents to bring greater glory to God. Isaiah tells us that when we feed the hungry, clothe the naked, free the oppressed and all the other things he says, then our light will shine like the dawn. Jesus challenged his disciples to shine and be the salt of the earth.

However, I believe another challenge in our faith lives is we should have a foundation of prayer before going out to be the light to the world and the salt of the earth. That gumbo that I made was better the second and third time around; it wasn’t that I added anything to the gumbo after I made it, but simply the chance for all of the ingredients to sit in the pot together and to get to know each other helped. It’s like well-marinated meat. The longer you let it sit the better it will taste. You can’t go to the extreme but a couple of hours can make a world of difference in taste.

The same is true for our lives with the Lord and our going out to be the salt and light of the world. While our Christian lives are not only about prayer and going to Mass on Sunday, they lay as the foundation of our faith. I think of it as a jar of water, and you need to fill up the jar of water first before you can go and share the water with those who are thirsty. The same is true in our lives of faith. Prayer is the water that fills us up, and when we are full, we can share that with others.          

Jesus’s challenge to us is that we are the salt of the earth and the light of the earth. Our lives should improve the lives of others, especially the poor, and build up the kingdom of God. However, just like a good gumbo, the longer you leave it to cook the better it tastes. May we first have a foundation in prayer and secondly use the grace we receive from our god to build up his kingdom and be the salt and the light of the world, bringing more and more people to God.

One thought on “The Seasoning of the Earth

  1. what is gumbo maybe like CROATIAN LENT MANESTRA my nonnacuisine -The Lenten season is meant to kindle a ‘bright sadness’ within our hearts. Its aim is precisely the remembrance of Christ, a longing for a relationship with God that has been lost. Lent offers the time and place for recovery of this relationship. The darkness of Lent allows the flame of the Holy Spirit to burn within our hearts until we are led to the brilliance of the Resurrection || GREAT LENT by Schmemann
    .
    Wishing you all deeply spiritual Lenten season. May it be the time of healing + conversion + strengthening of our relationship with the Lord.

    Amen God bless sister all readers : “Sister Thérèse had a gift for taking advantage of everything to nourish the fire of divine love in her heart. I told her of the strange phenomena produced by magnetism on those who surrender their will to the hypnotizer.
    The next day, she said to me: “How I long to be hypnotized by Our Lord! It was my waking thought, and verily it was sweet to surrender Him my will. I want Him to take possession of my faculties in such a way that my acts may no more be mine, or human, but Divine – inspired and guided by the Spirit of Love.”
    ⠀ ⠀
    Sister Marie de la Trinité.
    AMEN🙏❤️🌹

    🙏🙏🙏🌹❤️

    monika.3086 https://www.instagram.com/p/B9FkuOuJjWe/?utm_source=ig_web_copy_link

    Prvo čitanje: Iz 58, 1-9a
    Ovo je post koji mi je po volji.

    Čitanje Knjige proroka Izaije
    Ovo govori Gospodin:
    »Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.
    Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga.
    Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ‘Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’
    Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.
    Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi?
    Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?
    Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
    Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’«
    Riječ Gospodnja.

    PRVO ČITANJE:
    Početak Knjige Izlaska (2, 1-25)

    Mojsijevo rođenje i bijeg

    U ono vrijeme neki čovjek od Levijeva koljena ode i oženi se djevojkom Levijkom. Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke. Njegova sestra stane podalje da vidi što će s njime biti.
    Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese. Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se sažali na nj. “Bit će to hebrejsko dijete”, reče. Onda njegova sestra rekne faraonovoj kćeri: “Hoćeš li da ti potražim dojilju među Hebrejkama da ti dijete doji?” “Idi!” – odgovori joj faraonova kći.
    Tako djevojka ode i pozove djetetovu majku. “Uzmi ovo dijete”, rekne joj faraonova kći, “i odgoji mi ga, a ja ću te plaćati.” Tako žena uzme dijete i othrani ga. Kad je dijete odraslo, ona ga odvede faraonovoj kćeri, koja ga posini. Nadjene mu ime Mojsije, “jer sam ga”, reče, “iz vode izvadila”.
    Jednog dana, kad je Mojsije već odrastao, dođe među svoj narod i vidje njegove muke. Spazi tada kako neki Egipćanin tuče jednoga Hebrejca – brata njegova. Okrene se tamo-amo i, vidjevši da nikoga nema, ubije Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Izađe on i sutradan te zateče dva Hebrejca kako se tuku. “Zašto tučeš svoga druga?” – rekne napadaču. Ovaj odvrati: “Tko te postavi za starješinu i suca našega? Kaniš li ubiti i mene kako si ubio onog Egipćanina?” Mojsije se uplaši pa će u sebi: “Tako! Ipak se saznalo.”
    Kad je faraon to dočuo, htjede Mojsija pogubiti. Zato Mojsije pobjegne od faraona i skloni se u midjansku zemlju. Ondje sjedne kraj nekog studenca. Midjanski je svećenik imao sedam kćeri. Dođu one da zahvate vode i naliju pojila, da napoje stado svoga oca. Ali dođu i pastiri te ih potjeraju. Mojsije ustane, obrani ih i stado im napoji.
    Kad su se vratile svome ocu Reuelu, on ih zapita: “Kako ste se danas tako brzo vratile?” One odgovore: “Neki Egipćanin obrani nas od pastira i još nam zahvati vode i stado nam napoji.” “Gdje je?” – zapita on svoje kćeri. “Zašto ste ostavile toga čovjeka? Pozovite ga na objed.”
    Mojsije pristane da ostane kod toga čovjeka. On oženi Mojsija svojom kćeri Siporom. A kad ona rodi sina, on mu nadjene ime Geršon, “jer sam”, reče, “stranac u tuđoj zemlji”.
    Rodi mu i drugogaa sina koga nazva Eliezer „jer Bog oca moga, pomoćnik moj, izbavi me iz ruku faraona“.

    Otpjev (Heb 11, 24-25. 26. 27)
    R. Vjerom Mojsije, već odrastao, odbi zvati se sinom kćeri faraonove. Radije izabra biti zlostavljan zajedno s Božjim narodom, nego se časovito okoristiti grijehom; * jer je gledao na plaću.
    O. Većim je bogatstvom od blaga egipatskih smatrao muku Kristovu; vjerom napusti Egipat * Jer je.

    DRUGO ČITANJE:
    Iz govora sv. Ivana Zlatoustoga, biskupa (6. o molitvi) (Dodatak, Nagovor 6 o molitvi: PG 64, 462-466)

    Molitva je svjetlo duše

    Molitva i razgovor s Bogom najveće su dobro. Oni naime predstavljaju združivanje i sjedinjavanje s Bogom. I kao što se tjelesne oči gledajući svjetlost rasvjetljuju, tako isto i duh koji Boga motri postaje rasvijetljen njegovim neizmjernim svjetlom. Mislim na onu molitvu koja se ne obavlja iz pukog običaja nego iz dna duše, onu koja se ne propisuje u određena vremena i u određene ure nego se obavlja neprekidno, danju i noću.
    Duh svoj moramo iznenada k Bogu usmjeriti ne samo onda dok u molitvi razmatramo, nego i tada moramo u jedno staviti želju za Bogom i sjećanje na Boga kad smo zauzeti nekim dužnostima, ili brigom oko siromašnih, ili drugim brigama, ili korisnim djelima dobročinstva, da bi sve to, kao solju potkrijepljeno ljubavlju prema Bogu, postalo ugodna hrana Gospodinu. Doista ćemo od toga imati obilnu korist neprekidno, kroz cijeli život, ako njemu poklonimo što više vremena.
    Molitva je svjetlo duha, prava spoznaja Boga, posrednica između Boga i ljudi. Duh čovjekov, molitvom uzdignut gore prema nebu, grli Gospodina neizrecivim zagrljajima, poput djeteta što dozivlje svoju majku plačući, čezne za božanskim mlijekom. Traži, istina, ostvarenje svojih želja ali prima darove bolje od svake vidljive stvari.
    Molitva, naime, stoji pred Bogom kao časna posrednica: razveseljuje duh i smiruje mu osjećaj. Kad govorim o molitvi, nemoj misliti da su to samo riječi. Molitva je želja za Bogom, neizreciva pobožnost koja nije dar čovjekov nego učinak milosti Božje. O njoj i Apostol veli: Što da molimo da bi nam se ostvarilo, ne znamo; ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim jecajima.
    Onaj, koga Gospodin takvom molitvom obdari, stekao je bogatstvo koje mu nitko ne može odnijeti, i nebesku hranu koja duh zasićuje. Tko je nju jednom okusio, rasplamćuje se vječnom željom za Gospodinom; njegov duh ižaruje poput najužarenije vatre. Ako molitvu želiš istinski obaviti, oslikaj dom svoj čednošću i poniznošću. Rasvijetli ga svjetlošću pravednosti. Dobrim djelima, isprobanima poput komadića željeza, ukrasi dom svoj. Umjesto zidovima i kamenjem ukrasi ga vjerom i velikodušnošću. Postavi molitvu iznad svega kao zabat kuće, na ukras kuće, da sav dom svoj za Gospodina pripraviš i da Gospodina primiš kao u kraljevskoj i sjajnoj palači. Drži Gospodina u duši svojoj po milosti njegovoj kao svetu sliku u hramu duše svoje.

    Otpjev (Tuž 5,20; Mt 5, 25)
    R. Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane? * Vrati nas k sebi, Gospodine, obratit ćemo se.
    O. Gospodine, spasi nas, pogibosmo. * Vrati nas.

    Molitva
    Gospodine, prati svojom dobrotom pokornička djela što smo ih započeli. Što izvana činimo, nek bude izraz unutarnjeg obraćenja. Po Gospodinu.

    O. Amen.
    Blagoslivljajmo Gospodina.
    O. Bogu hvala.

    Like

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s